Gospodin Norling i gospođa Öster su odmah na početku predavanja ukazali na razliku između automatskog obavljanja neke radnje ili posla i promišljanju o istim. Naveli su da 20 godina ponavljanja neke radnje nužno ne podrazumijeva  i 20 godina osobnog i profesionalnog napretka. Također su zornim primjerima pokazali kako izgleda putanja uspjeha i kako nam svaka prepreka na istoj pruža priliku da zastanemo, razmislimo o tome što radimo dobro, a u čemu griješimo, ispravimo ono što je u našoj moći i krenemo dalje. Kažu da ih je iskustvo poučilo da uspjeh nije sreća nego konstantan rad na sebi i promišljanje o našem ponašanju. Dali su primjer konobara koji od određenih gostiju dobije napojnicu, a od drugih ostane zakinut za taj novac. Ako taj konobar razmišlja na način da su osobe koje mu daju napojnicu odlični ljudi, a oni drugi bezveznjaci, neće riješiti tu situaciju, Ali, ako zastane i promisli kako se ponaša prema ljudima koji mu daju napojnicu, a kako prema onima koji nemaju tu namjeru, može promijeniti svoje ponašanje i povećati svoja primanja.

Razgovor o komunikacijskim vještinama koje se mogu naučiti i koje su važne za svaki segment naših života su započeli kratkom vježbom u kojoj su učenici u paru kao osobe A i B jedni drugima morali reći što su zadnje napravili, a da je imalo pozitivan utjecaj na osobu za koju su to napravili. Uslijedio je citat Maye Angelou koji kaže da će ljudi zaboraviti što smo rekli i napravili, ali nikada neće zaboraviti kako su se osjećali u našem društvu. Sljedeća vježba bio je zadatak da osoba A osobi B priča o nečemu što je nedavno vidjela ili doživjela, a osoba B to nezainteresirano sluša, tipka po mobitelu itd., zatim osoba B priča priču, a osoba A je ne sluša pozorno. Sljedeća faza vježbe je provedena na način da osoba A nastavlja govoriti o istoj temi o kojoj je govorila na početku vježbe, a osoba B je sluša, ali ne pokazuje nikakve emocije; zatim osoba A i osoba B mijenjaju uloge. Zadnji dio vježbe je bio ugodan razgovor između osobe A i B u kojem one demonstriraju da se uvažavaju. Nakon što je vježba završena, shvatili smo kako se svaka osoba želi osjećati bitnom, uvaženom i dopadljivom. Posljednja vježba nas je najviše razveselila: formirani u grupe od 4/5 osoba pozitivno smo ogovarali člana naše grupe koji nam je bio okrenut leđima ( svaki član grupe je rekao neku pozitivnu rečenicu o toj osobi). Vježba je bila gotova kada je svaki član grupe dobio pozitivan komentar od ostalih članova grupe.

Osnaženi pozitivnom atmosferom i komplimentima koje smo dali jedni drugima, pozdravili smo se s našim predavačima i pohrlili na sljedeći sat.