Srednja škola Bol, Bol - Novosti - Vukovar svijetli i u našoj školi

> Novosti

Vijesti

Vukovar svijetli i u našoj školi

Autor: Petra Kokeza, Milan Škrbić, 20. 11. 2018.

Jesen 1991. godine je bilo razdoblje intenzivnih borbi u Domovinskom ratu, jednom od najtragičnijih ratova u periodu nakon Drugog svjetskog rata.

Učenici Srednje škole Bol u petak 16.11. su komemorirali žrtve grada Vukovara. Činom komemoriranja žrtava neprijateljske tromjesečne opsade učenici Srednje škole Bol su poslali jasnu mirotvornu i antiratnu poruku. Na školskom igralištu nacrtali su vodeni toranj, simbol porušenog Vukovara, a zapalili su i svijeće.

Također su uz profesore i mještane u večernjim satima dana 18.11. obilježili spomen na žrtve Domovinskog rata te gradova stradalnika Vukovara i Škabrnje. Uz predavanje su se učenici upoznali sa tragičnom sudbinom Vukovaraca i glavnim akterima herojske tromjesečne obrane grada. Upoznali su se ili prisjetili sudbina Vesne Bosanac, Blage Zadre, Kate Šoljić, Mile Dedakovića Jastreba, Branka Borkovića Mladog Jastreba i Siniše Glavaševića. Učenici prvog razreda su čitali tekst Priča o gradu iz knjige Priče iz Vukovara koja je nastala na temelju zapisa Siniše Glavaševića, novinara koji je ubijen na farmi Ovčara 20. 11. 1991. u tridesetdrugoj godini života. Knjiga Priče iz Vukovara je izdana 1992. godine u izdanju Matice Hrvatske, a tekst glasi ovako:

PRIČA O GRADU

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj.

Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?

Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka?

Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.

Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?

Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.

Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost.

I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.